Piše: Amarie Agreš
Pozdrav! Moje ime je Amarie i imam 11 godina.
Djeca mojih godina uglavnom potroše dan na igrice i društvene mreže. Tehnologija je sastavni dio našeg života. Koristimo ju za komunikaciju, zabavu, a sve više i u obrazovanju.
Nekoć su djeca radila na polju, pomagala puno više roditeljima, jednako učila te imala svakodnevna druženja.
Djeca se danas bude oko sedam sati kada idu u školu ili oko devet vikendom, a za doručak dobiju što god požele. Kada je moja baka bila dijete budila se u pet i išla van izvest krave, ovce i ostale životinje. Njima nitko nije spremao doručak već su si sami uzeli kruh i jeli. Što god su radili, uvjek su imali vremena za igru i druženja.
Danas djeca ne idu na polja raditi jer su poslove zamijenili strojevi. No, i s društvenog kuta stvari su se promijenile. Moji vršnjaci povezani su na društvenim mrežama. Uvijek su svi dostupni, uvijek su svi online i puno je komotnije javiti se nekome porukom, nego se prošetati. Sve to čini život užurbanijim, a najviše to osjete naši roditelji. Informacije su nam dostupne i sve što nas zanima samo je jedan klik daleko. Nedvojbeno, ima to puno prednosti, vrijeme koje uštedimo neprocjenjivo je.
Međutim, odrasli u obitelji trebaju razmisliti i o tome kako sami koriste ekrane, a svi se možemo zapitati, posebno kad je riječ o pametnom telefonu: koristimo li ga za ono što želimo, ili ga nesvjesno koristimo cijelo vrijeme? Za mlađu djecu druženje je ključno za razvoj mnogih vještina, dok ekran to ne može to zamijeniti.
Ako nas je izolacija nečemu naučila, onda je to sigurno podsjetnik na to koliko smo mi društvena bića i niti jedan ekran nam ne može nadomjestiti našeg prijatelja i vrijeme provedeno s njim.
Comments