Piše: Martina Papić, 6.a
Bilo je to 24. veljače kada su moji roditelji odlučili posjetiti prijatelje u Glini. Moja mlađa sestra i ja odmah smo pristale. Put je trajao oko sat vremena, a bio je i dosta uznemirujući, bar za mene.
Kada smo stigli u okolicu Petrinje, bilo mi je loše, psihički. Sve kuće su bile pune ogromnih pukotina. Nisam primijetila nijednu kuću da ih nema. Neke kuće bile su potpuno razrušene. Svako dvorište ima jedan kontejner. Neke kontejnere smo viđali i prije samog ulaska u Petrinju. Kada smo napokon stigli u sami centar, rasplakala sam se. Ono što sam vidjela na televiziji nije isto kao i uživo. Malo smo razgledavali i bilo mi je žao ljudi, kuća a i životinja. Po mojem mišljenju, Petrinja je bila jako lijep grad. Prijatelji su nas očekivali na cesti, primili nas u kontejner. Njihov kontejner bio je veći od običnog zbog dobrih, darežljivih, hrabrih ljudi velikog srca koji su se sami ponudili pomoći. U kontejneru je bilo ugodno. Toplo, veselo i pričljivo. Naši su prijatelji bili jako sretni. To nam je bio i cilj. Dali smo im potrebne stvari, novce i igračke za njihovu djecu.
Tamo smo se mi djeca zajedno igrali i zabavljali sve dok nam je bilo vrijeme za odlazak kući. Makar smo moja obitelj i još neki ljudi dali potrebne stvari, naši su prijatelji svejedno dali i nama. Dali su nam razne kašice, čokolino, grickalice, mlijeko i još puno toga. Upravo od tih ljudi koji daruju iako nemaju dovoljno, naučila sam novu lekciju.